Srebrenica – simbol bola, otpora i istine

Srebrenica, grad na samom istočnom bedemu bosanske države, kroz vijekove je nosila titulu važnog trgovačkog i strateškog središta. Još od 15. stoljeća postoje pisani tragovi o njenom značaju u trgovačkim i saobraćajnim tokovima, ali i zbog bogatstva plemenitih ruda koje su se tu eksploatisale. Smještena na raskršću dviju kršćanskih konfesija, dolaskom islama dobija novu dimenziju – postaje prostor gdje nova religija pušta duboke korijene, oblikujući identitet tog kraja.

Sa vojnog aspekta, njena strateška važnost je nemjerljiva, ponajprije zbog izuzetno povoljnog geografskog položaja.
Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Srebrenica brojala je nešto manje od 40.000 stanovnika. Više od 75% činili su Bošnjaci (tada označeni kao Muslimani), dok je Srba bilo nešto više od 22%.

A onda, realizovan je dobro osmišljen i godinama pripreman plan – istrebljenje Bošnjaka s prostora koji određeni ideolozi s one strane Drine nazivaju „vekovnim srpskim zemljama“. U julu 1995. godine, presuđeni ratni zločinac Ratko Mladić izjavio je kako je „poslije bune protiv dahija vratio Srbina u srpsku Srebrenicu“. Ta “povratnička retorika” pretočila se u najbrutalnije i najmonstruoznije istrebljenje jednog naroda – samo zato što se drugačije Bogu moli, drugačije ime nosi ili možda ipak nešto treće što vijekovima pomno čuvaju i prenose generacijski kao štafetu.

Ono što se dogodilo u Srebrenici nije bio samo zločin. Bio je to čin genocida, namjeran i sistemski – što su uostalom i potvrdile presude međunarodnih i domaćih sudova. Ukupno je osuđeno 54 osobe, sa ukupno 781 godinom zatvora, uključujući i pet doživotnih kazni. Među njima su i bivši šefovi državne bezbjednosti Srbije, Jovica Stanišić i Franko Simatović, čija je odgovornost pravosnažno potvrđena. Imamo i brojne druge presude kaznom dugogodišnjeg zatvorakao što su Dragu Nikoliću (35 godina zatvora) ili Momira Nikolića (20 godina).

Uprkos tome, u Srbiji se i danas procesuiranje ratnih zločina vodi sporo i selektivno. Ukupno su podignute tek četiri do pet optužnica, a u njima se termin „genocid“ izbjegava, čime se minimizira odgovornost. Zvanična, ali i nezvanična politika Beograda i dalje negira ono što su međunarodne pravosudne institucije jasno definisale: da se u Srebrenici dogodio genocid. Procesi se pokreću tek kada je “nužno” i kada više nema prostora za izbjegavanje.

I dok vrijeme odmiče, u dušama mnogih sve više boli činjenica da se narativi iz prošlosti ne samo održavaju, već i glorifikuju. I danas se slave ratni zločinci, na zidovima gradova ispisuju se parole nastale padom zaštićene zone Srebrenica. U samoj Srbiji proizvode se i otvoreno prodaju artikli sa natpisima koji veličaju pokolj, kao da patnja hiljada nije ništa više od propagandnog slogana.

Sarajevo, Goražde, Bihać, Srebrenica, Žepa i Tuzla su trebale biti zaštičene, demilitarizovane zone, u praksi je bilo drugačije, ta demilitarizacija se odnosila samo na legalne i legitimne oružane snage Bosne i Hercegovine. UN (Unitef of Nothing) snage, koje su trebale garantirati sigurnost, prečesto su bile nijemi posmatrači – ili, još gore, akteri prikrivenih interesa, po sistemu “nekom rat, nekom brat”.


Zato, protiv zaborava i laži – naš jedini odgovor mora biti istina. Nazivati stvari pravim imenom. Ne zaboraviti. Ne oprostiti.
Prva presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, koja je zločin u Srebrenici zvanično okarakterisala kao genocid, nosi snažnu i univerzalnu poruku čovječanstvu:

“Oni koji planiraju i provode genocid žele da liše čovječanstvo velikog i raznorodnog bogatstva koje čine njegovi narodi, rase, etničke grupe i religije. To je zločin protiv cijelog čovječanstva i njegove posljedice osjeća ne samo grupa koja je izdvojena za uništenje, nego čitavo čovječanstvo.”
(MKSJ, presuda žalbenog vijeća u predmetu Krstić, 19. april 2004.)

Srebrenica nije samo simbol jedne tragedije. Ona je opomena. Poruka. I zavjet – da se zlo više nikada i nigdje ne ponovi.