Od 2001. godine, kada su, zarad vlasti i potrebe za dokazivanjem, bošnjački politički predstavnici pristali da se bošnjački, bosanski i muslimanski generali na najprimitivniji način isporuče međunarodnim sudovima, pa sve do 2015. godine, kada su, radi očuvanja vlastitih fotelja, ponovo upravo bošnjački političari glasali za Zakon o prebivalištu, kojim su u velikoj mjeri zapečatili sudbinu Bošnjaka da se njihov glas, barem djelimično, čuje u manjem bosanskohercegovačkom entitetu – istom onom glasu koji se već tri decenije sistematski i s namjerom pokušava ugasiti.
Tako dolazimo do jeseni 2022. godine, kada su, ponovo, oni koji se stide svega što je bošnjačko, zarad vlastitog komoditeta i želje za vlašću, pristali da jedan stranac političku volju Bošnjaka praktično pomnoži s nulom te, mimo izborne volje građana, u vlast uvede one čiji su politički dometi ograničeni, a sve radi vlastitih interesa, poneke funkcije, fotografije sa svjetskih destinacija i privida borbe za bolji standard običnog čovjeka u našoj Bosni – poharanoj– pa i onog koji živi u manjem bosanskohercegovačkom entitetu.
Šta smo naučili od Srebrenice? Od Biljana? Od Prijedora? Od Ahmića?
Šta smo naučili od takozvanih zaštićenih zona – Sarajeva, Bihaća, Srebrenice, Žepe, Goražda i Tuzle?
Dok Bošnjaci, demilitarizirani, tumaraju vlastitom domovinom natopljenom krvlju, vjerujući da će bilo koji stranac štititi i braniti ono što njemu ne znači ama baš ništa, dotle ćemo svjedočiti negiranju i Bosne i Bošnjaka, a, nažalost, vjerovatno i novim pokušajima genocida.
Neka nam Srebrenica, barem nakon 31 godine, bude učiteljica života.
U pamet, Bošnjače.
